Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
cijenjeni vjeroučitelji, bogoslovi i sjemeništarci,
djelatnici i učenici katoličkih škola,
draga braćo i sestre!
S osjećajima osobita poštovanja, vjerničke blizine i božićne radosti od srca vam čestitam svetkovinu rođenja Gospodina našega Isusa Krista! Usrdno molim Novorođenoga da u naše obitelji unese obilje nebeskoga mira i svako srce ispuni božanskim svjetlom, a pogođene nevoljama obdari svojom utjehom.
1. Ovih dana zajedno s vama radovao sam se hrvatskim pobjedama na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru i tugovao kad su naši nogometaši izgubili. Smatram prikladnim podijeliti s vama i razmišljanje o porukama koje su nam naši igrači i navijači na svoj način uputili za Božić. Poznato je kako je izbor navedene zemlje za održavanje svjetskoga nogometnog natjecanja bio povezan sa sumnjama u neke nečasne radnje i da je određeni broj radnika izgradnju potrebnih sportskih objekata platio i vlastitim životom. Skromnost, požrtvovnost, strpljivost, međusobno povjerenje i sloga u igri naših nogometnih reprezentativaca prepoznati su na toj pozadini kao posebne vrijednosti. To se potvrdilo i kad je nakon pobjede za brončanu medalju dio igrača podigao na ruke svoju djecu, grlio ih i ljubio, svjedočeći da su brak i obitelj više vrijednosti od nogometne pobjede, a djeca najveće njihovo i hrvatsko blago. Očitovali su na taj način uvjerljivost i moralnu snagu svoga natjecanja i postignutih pobjeda, kako je to više puta naglasio i sam izbornik reprezentacije. Povezali su cijelu Hrvatsku u jednu obitelj, podarili nam iskustvo zajedništva, dubljeg od trenutačnog osjećaja te im ponajprije zbog toga pristaje nadimak »Vatreni«! Navedene osobine naših reprezentativaca pokazatelj su kako nogomet nadilazi pitanje koliko je netko dao golova i da se uspješnost sportskih igara procjenjuje mjerilima koja vrijede za sve razine našega života. Sport, naime, ne služi samo ljudskom fizičkom, nego i moralnom zdravlju te stara latinska uzrečica »mens sana in corpore sano – zdrav duh u zdravu tijelu« načelo je kojim se propituje služi li određeno sportsko natjecanje cjelovitu čovjekovu dobru ili je ono pomućeno nekim sebičnim interesima.
2. U spomenutom smislu i poraz u pojedinim sportskim utakmicama ima svoje pozitivno značenje. Još mi je u pamćenju pouka koju nam je pri dolasku na studij u Rim dao rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima pitajući nas bavimo li se sportom – ali ne prvenstveno da bismo pobjeđivali – nego kako bismo znali u životu izgubiti. Bog nas, naime, i na taj način podsjeća da u svemu ovisimo o njemu. Paradoksalno je pored toga da onaj tko ne zna gubiti neće život ni dobiti, u konačnici pobijediti. To je osobit izazov za kršćanske vjernike jer naš Gospodin Isus, Sin Očev od vijeka, naoko gubitničkim putem postao je pobjednik. Pojavio se među nama u odbačenosti, siromaštvu i trpljenju betlehemskoga Djeteta, koje je svoj vrhunac imalo u nepravednoj osudi i smrti na križu. Odjenuo se u našu ljudsku slabost, da bi u njoj očitovao Božju ljubav, najmoćniju pobjedničku snagu, i preokrenuo ljudsku gubitničku sudbinu u trijumf života te u smrtnoj igri našega postojanja na zemlji njegova ljubav ostvari početke kraljevstva nebeskoga, svrhe i smisla našega putovanja ovim svijetom. Ljubav je položenost života za drugoga, na neki način gubitništvo kojim se sve dobiva! Snažno su to
posvjedočili i hrvatski branitelji spremnošću da polože svoje živote za našu slobodu i dostojanstvo u uvjerenju da tim naoko gubitništvom postaju pobjednici. Navedeni podatak vjere ima nemalo značenje u trenutku dok ratni stroj u Ukrajini usmjeren na sebično osvajanje svakodnevno očituje besmisleno gubitništvo u brojnim nedužnim ubojstvima i strašnim razaranjima.
3. Od posebne je važnosti da se ovoga Božića svrstamo među mudre hrvatske ljude te poslušamo poziv kralja Heroda, upućen mudracima s Istoka: »Idite, reče, pomno se raspitajte za dijete« (Mt 2,8). Poziv je to da pristupimo Isusu Kristu i razmotrimo tko smo postali njegovom poniznošću, siromaštvom, trpljenjem i smrću na križu kad je sebe položio za nas te ga obnovljenom vjerom prigrlimo kao svoju najjasniju zvijezdu vodilju, najbolju sudbinu i smisao našega postojanja. Svjedóčimo u svojoj svakodnevici njegov stil života: u braku i obitelji, privatno i javno, u politici i gospodarstvu i na svim drugim razinama naše hrvatske zemlje. Nastavimo ono što smo promišljali i na što smo se nastojali snažno podsjetiti prigodom 25. obljetnice Požeške biskupije: da svi koji smo kršteni tvorimo sastavni dio njegove »reprezentacije« u Hrvatskoj, kojoj je izbornik sâm Pobjednik nad smrću. On nam je dodijelio poslanje, rasporedio zadaće, oboružao sposobnošću da djelujemo po njegovu predlošku te i mi postanemo s njime pobjednici. Trajno nam je potrebno imati na pameti njegovu riječ: »Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga« (Mt 10,39). Pobijediti na svjetskom nogometnom prvenstvu velika je čast i ponos, ali kratkoročno. Pobijediti s Isusom Kristom u životnoj utakmici događaj je za vječnost. Uvjerava nas sv. Pavao sportskim rječnikom: »Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, a mi neraspadljiv« (1 Kor 9,25). Onaj tko je spreman opredijeliti se s Isusom igrati životnu igru stupio je u istinsku pobjedničku momčad.
4. Promatrajući ovih dana naše nogometne navijače, miješali su se u meni osjećaji radosti i tuge. Bio sam s jedne strane radostan zbog toga što su oni velikom snagom, dosjetljivošću i vedrinom bodrili naše reprezentativce i silnim oduševljenjem slavili njihove pobjede. Pri tom su iskazivali hrvatski ponos, domoljubnim pjesmama svjedočili koliko vole svoju zemlju, najčešće zanosno izvodeći pjesmu »Moja domovina, (…) moja zemlja Hrvatska«. Ona je odjekivala i u trenutku kad su naši nogometaši primali brončanu medalju za postignuto visoko treće mjesto u svjetskom natjecanju. Navijači su promatrali i poistovjećivali ljepotu svoje domovine sa sportskim pobjedama, prepoznavali u njima njezin identitet, očitujući da je vole s toga polazišta. No oduševljenje kojim sam im se i sam pridružio bilo je protkano sviješću kako su sportske pobjede ipak prolazna značaja i da bi gradnja našega osobnog i nacionalnog identiteta trebala imati čvršći i dalekosežniji temelj te u tom pogledu veliku strastvenost. Hrvatske pobjede kao i navijačko oduševljenje podsjetili su me na Isusovu riječ »oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!« (Lk 12,49), na njegovu tvrdnju da »kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe« (Mt 11,12), kao i na opomenu vidioca Ivana Apostola da će oni koji nisu vrući ni studeni, nego mlaki (usp. Otk 3,16) biti izbačeni iz kruga Pobjednika nad smrću. Isusovo djelo traži oduševljene i strastvene suradnike.
5. Pozivam vas stoga da ovoga Božića sa strašću i oduševljenjem naših nogometnih navijača prepoznamo hrvatski istinski identitet u onom što je Isus Krist za nas ostvario, promatramo sebe i svoju domovinu u njegovim pobjedama i surađujemo s njime na dugoročnim hrvatskim postignućima. U njegovim se, naime, pobjedama krije pravi hrvatski identitet, izgrađivan služenjem Crkve tijekom naših 13 stoljeća, te je posebno smisleno nastaviti ga oduševljeno s Isusom Kristom graditi i danas, privatno i javno, u politici i društvu, ponizno i strpljivo, požrtvovno i složno u ljubavi, koja je uvijek moćna kad s njezinih polazišta poput svoga Učitelja djelujemo za druge, nikada protiv njih. Volimo Hrvatsku promatrajući je kroz
nogometne pobjede naše reprezentacije, ali ne zaboravimo da se Hrvatska najljepše vidi i najbolje voli kad je promatramo u Isusu Kristu. U tom nastojanju želim vam blagoslovljenu i uspješnu 2023. godinu. Sve vas u božićnoj radosti od srca pozdravljam – vaš biskup Antun Škvorčević.
