Nasilje među vršnjacima je pojam s kojim se svakodnevno susrećemo i koji nam se na prvi pogled čini vrlo jednostavnim. Svatko od nas vjerojatno može zamisliti nasilnika ili poznaje priču djeteta ili mlade osobe koja je doživjela nasilje. No, promatrajući učenike na školskom dvorištu, granice postaju mnogo nejasnije. Vršnjačko nasilje poprima mnoge oblike, a priče djece i mladih koji su ga doživjeli su vrlo različite. Osim toga, svatko od nas drugačije definira granice prihvatljivog ponašanja, a promatramo li ih sa strane neke svakodnevne situacije, kao što je prijateljsko zadirkivanje, mogu nam se činiti vrlo bliskima vršnjačkom nasilju.
Upravo je nesigurnost u značenje situacije s kojom smo suočeni jedna od najčešćih prepreka u tome da odlučimo reagirati. Ako procijenimo da postoji razlog za zabrinutost, da netko svojim ponašanjima prelazi granice, a da se osoba suočena s njima ne može sama obraniti, smatrat ćemo da postoji potreba da se nešto poduzme. Ako nečije ponašanje doživimo kao prijateljsko zadirkivanje ili svađu koju moraju sami riješiti, daljnji tijek situacije ćemo vjerojatno prepustiti uključenim osobama. Budući da je ovo prvi korak u procesu u kojem odlučujemo hoćemo li nekome pomoći ili ne, jako je važno moći točno procijeniti kada je situacija zabrinjavajuća ili se otima kontroli.
Da bi određena ponašanja mogli okarakterizirati kao vršnjačko nasilje, stručnjaci smatraju da mora biti prisutno nekoliko obilježja (Coloroso, 2004).
Prije svega, mora postojati namjera da se druga osoba povrijedi, odnosno da joj se nanese neki oblik štete. Može se raditi o nanošenju fizičke ozlijede, o emocionalnom povređivanju ili čak nanošenju socijalne štete pokušajima da se osobu izolira iz društva. S druge strane, ako netko bez svjesne namjere nekoga povrijedi svojim riječima ili zbog neopreza sruši drugog učenika na hodniku, tu situaciju nećemo smatrati vršnjačkim nasiljem. A sljedeći važni element koji je prisutan kod vršnjačkog nasilja je neravnopravnost moći u odnosu između žrtve i počinitelja nasilja. Moć ne proizlazi samo iz fizičke snage, već pritom može biti važan i status osobe. Počinitelj može biti fizički snažniji i razvijeniji, ali i stariji, popularniji u razredu ili sigurniji u sebe od žrtve. Snaga može biti i posljedica brojnosti. Naime, u značajnom broju slučajeva vršnjačkog nasilja prisutno je više od jednog počinitelja.
Nadalje, za razliku od svakodnevnih sukoba, vršnjačko nasilje je opetovano i trajno, odnosno žrtve žive s prijetnjom da će se ono ponoviti. Unatoč čestom i trajnom doživljavanju različitih oblika vršnjačkog nasilja, mnoge žrtve zbog prisutnog straha ne prijavljuju nasilje i ono se nastavlja.
Djeca i mladi ponekad mogu biti nesigurni oko označavanja tih ponašanja kao vršnjačkog nasilja. Vršnjačko nasilje poprima mnogo oblika, no ono što im je svima zajedničko je da prelaze naše osobne granice prihvatljivog ponašanja i da se zbog njih ne osjećamo ugodno ili nas čak plaše. Takva ponašanja nisu u redu i potrebno je na njih reagirati.
Kako možete prepoznati vršnjačko nasilje?
Kao prijatelj, roditelj ili učitelj, nismo uvijek u mogućnosti biti uz dijete ili mladu osobu i primijetiti sva ponašanja koja ih možda uznemiruju. Međutim, na temelju njihovih ponašanja možemo posumnjati da se u njihovom svijetu nešto promijenilo i da nešto nije u redu. Svojim ponašanjem osoba nam može slati poruku da im je potrebna pomoć, čak i kada riječima to nije spremna učiniti. Neka od ovih ponašanja su jasnija i uočljivija, dok je da bismo primijetili one druge potrebno više pažnje i svjesnost o tome što ona mogu značiti.
Budući da je škola za njih nesigurno mjesto, žrtve vršnjačko nasilja često se boje se odlaska u školu i iz škole, odbijaju ići u školu, žale se da su bolesni da bi mogli ostati kod kuće ili markiraju iz škole, a da bi izbjegli nasilnike mogu promijeniti uobičajeni put prema školi ili moliti roditelje da ih odvezu.
Žrtve mogu početi dolaziti kući s potrganom odjećom, oštećenim školskim knjigama ili bez svojih stvari, a roditelji mogu početi primjećivati neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine.
Ako nasilnik od njih traži novac može im početi „nestajati“ novac koji su im roditelji dali za ručak ili džeparac. Ponekad se vraćaju kući izgladnjeli jer im je uzet novac za ručak. Da bi opravdali nestanak novaca često mogu izjavljivati da su „izgubili“, a da bi udovoljili nasilniku mogu početi češće tražiti novac od roditelja ili čak krasti.
U školi se ponekad može primijetiti da sami provode odmor, a da to prijateljima iz razreda nije neobično i nisu zabrinuti zbog toga. Vršnjaci iz razreda ih ne biraju u grupnim sportovima. Nastavnici mogu primijetiti da dijete češće traži njihovu blizinu ili da je učenik nesiguran i uznemiren ako treba izaći pred ploču, odnosno pred razred.
Osobe iz djetetove okoline mogu primijetiti i da je dijete povučenije nego inače, nesigurno u sebe, anksiozno, napeto, depresivno ili čak agresivno prema drugima, zastrašujući drugu djecu. Roditelji ponekad mogu primijetiti i promjene u svakodnevnim rutinama, primjerice, dijete ili mlada osoba može prestati jesti, imati poteškoća sa spavanjem ili noćne more. Bespomoćnosti i opterećenost djeteta ili mlade osobe koja doživljava teže oblike vršnjačkog nasilja može dovesti i do samoranjavanja, prijetnji samoubojstvom ili čak pokušaja samoubojstva. Ova ponašanja mogu pobuditi našu sumnju, no neka od njih mogu se javiti i kod suočavanja s drugačijim izazovima pa je prije donošenja konačnog zaključka važno podijeliti našu zabrinutost s djetetom ili mladom osobom.
Kada im se pristupi, žrtve često odbijaju govoriti o tome što nije u redu ili nude nevjerojatna objašnjenja i isprike za ono što nas zabrinjava. Imamo li na umu kako izgleda svijet žrtve nasilja, može nam biti lakše razumjeti strahove i sumnje koje dijete ili mladu osobu sprječavaju da se otvori i uvažiti ih. Potreba da zaštitimo tu osobu i nešto poduzmemo može biti vrlo snažna, no u pristupanju djetetu ili mladoj osobi koja se suočava s takvim ponašanjima vršnjaka jako je važno uvažiti njene strahove i pratiti njen tempo, pružajući joj za to vrijeme razumijevanje, ohrabrenje i podršku koji će joj olakšati dijeljenje svoje priče s nama.
U virovitičko-podravskoj županiji možete se obratiti Udruzi SOS Virovitica vezano za obiteljsko, vršnjačko i ostale oblike nasilja na broj telefona 033 721 500, e-mail adresu: sos.vt@email.t-com.hr. Više informacija možete pronaći i na mrežnim stranicama www.sosvt.hr
Izvor: hrabritelefon.hr/ Foto: pixabay.com
